Autor: Džana Mujadžić
Dokumentarno-igrani film Enesa Hotića “Prijedorsko ljeto 92”, u produkciji Exit Media, uspješno prikazan u Sarajevu, Malmou i Kopru, sve više zanima svjetske producente i distributere. Reditelj je u 75 minutnom djelu pokazao i objasnio sve strahote nedužnog stanovništva koje se našlo na udaru srpskih ekstremista, što su detaljno i planski ostvarili genocid s ciljem totalnog istrebljenja nesrpskih žitelja grada i okolice.
Reditelj je ljubazno odgovorio na nekoliko pitanja, pojasnivši svu veličinu i značaj projekta:
1. Kako je nastala ideja o filmu?
Mi na ovim prostorima imamo potrebnu da govorimo o suživotu, a osnovni i esencijalni preduslov za istinski suživot jeste ISTINA. Istina o počinjenim zločinima, kao i procesuiranje onih koji su počinili zločine.
S druge strane, postoji ljudska i etička potreba da se dogadjaji arhiviraju. Vjerujemo kako će ovakvi projekti biti svojevrsna satisfakcija i porodicama žrtava, koje su, usljed nedovoljno kvalitetnog funkcioniranja državnih institucija, dovedene na marginu društva.
Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona i ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na zaborav.
Kada govorimo o Prijedoru, onda sa pravom možemo konstatirati da je Prijedor ”Srebrenica prije Srebrenice” – Preko 53.000 ne Srba je protjerano iz svojih domova. Više od 31.000 Bošnjaka i Hrvata su prošli kroz srpske logore. Ubijeno je preko 3.000 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102. djece i 256 žena.
U Prijedoru se, na neki način, ponovila historija. 1992. godine krizni štab općine Prijedor je naredio da svi Bošnjaci i Hrvati moraju biti obilježeni, na način što će prilikom izlaska iz svojih domova u javni prostor, na rukavima morati nositi bijele trake, jednako onako kao što su to morali činiti Jevreji od 1939. godine, jer je to bila stroga naredba nacista.
Ovih dana svjedočimo i Tomašicu – najveću masovnu grobnicu na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Tomašicu, toliko vješto i dugo čuvanu tajnu.
Ovaj film upravo ima za cilj da otrgne od zaborava priču o strašnim ratnim zločinima počinjenim na području općine Prijedor za vrijeme rata, ali je on i svojevrstan emanet generacijama koje dolaze, kako se Prijedor, Srebrenica, Foča, ali i svi drugi bh. gradovi gdje je počinjen gnusan zločin i genocid, nikada više, nikome, ne bi ponovili.
2. Na koji način ste ga ostvarili i s kakvom podrškom?
Film je snimljen, moram priznati, ni malo lahko. Trebalo je dosta truda, odricanja i žrtve da se, shodno potencijalima i resursima sa kojima smo raspolagali, finalizira jedan ovakav projekat. Nažalost, država Bosna i Hercegovina, odnosno, njene institucije, nemaju dovoljno sluha za podršku ovakvim i sličnim projektima. Sve se vraća na pojedince koji su svjesni da ovi projekti doprinose našem općem, društvenom interesu.
Projekat se finansirao teško, ali zahvaljujući malobrojnim osviještenim institucijama i pojedincima, koji su u ovom projektu prepoznali naš opći drustveni interes, mi smo hvala Bogu u prilici, predstaviti se široj populaciji.
3. Imali ste premijeru u Švedskoj. Kako je film primljen, obzirom da tamo živi veliki broj izbjeglica iz Krajine?!
U Švedskoj, tačnije u Malmou je upriličena prva premijera igrano-dokumentarnog filma ”Prijedorsko ljeto 92”. Nakon što je film prikazan u velikoj sali Malmo Arene, zavladala je tišina prožeta uzdasima i jecijima prisutnih. Ovakva reakcija, u kojoj su dominirale emicije, bila je i za očekivati, jer je film kod prisutnih na neki način evoluirao nemila sjećanja. Znate, ovo je film nakon kojeg se ne može aplaudirati i na taj način izraziti podršku i čestitke ekipi koja je radila na projektu, jer su dojmovi toliko snažni i jaki da vas naprosto paraliziraju.
4. Ko ste Vi, gospodine Hotiću?Jeste li profesionalni reditelj?
”Profesionalni reditelj” – ako pritom mislite na nekoga ko je završio akademiju i na taj način stekao školsko znanje kako bi se bavio ovim poslom, onda Vam kažem da nisam.
Po vokaciji sam dimplomirani ekonomista, ali sam već preko jednu deceniju društveno angažiran. U posljednjih nekoliko godina se intezivnije bavim filmom, tačnije; režijom, snimanjem i montažom. Osjećam da na taj način mogu dati svoj doprinos na afirmaciji univerzalnih ljudskih vrijednosti, obzirom da egzistiramo u vremenu koje je preplavljeno raznim pošastima.
5. Planira li se prijedorska premijera?
Do sada su sve sve premijere i projekcije filma desile na način što je uslijedio poziv od nekoga, na kojeg smo se mi rado odazvali. Naravno da bismo željeli da se film prikaže i u Prijedoru, ali to ne zavisi samo od nas. Nadamo se da će se ostvariti uslovi i ambijent da se ovaj film prikaže i u Prijedru, jer ne vidimo stvarnog razloga zašto se tako nešto ne bi desilo.
6. Učesnici se ne kaju što su svjedočili?
Ne vidim ni jedan povod, niti argument, zašto bi se kajali. Naprotiv, to su ljudi koji nemaju razloga da hodaju pognute glave. Naprotiv, oni su ponosni i zahvalni dragom Bogu što su danas u prilici izreci istinu, o svemu što se na ovim prostorima dešavalo u periodu od 1992. – 1995. god., pa i na način što su sa nama podijelili svoja lična, stravična iskustva. Rekao bih da su ispunili i svoju ljudsku zadaću, ali i građansku dušnost, koja se ogleda u činjenici da se nisu libili progovoriti istinu.
7. Kakvi su Vam budući, filmski planovi?
Trenutno radimo na projektu dokumentarnog filma o Bošnjacima iz Sandžaka. Radi se o afirmativnoj priči koja nam približava običaje i kulturu ljudi koji tamo žive, ali nas istovremeno upoznaje i sa određenom problematikom sa kojima se ljudi na tom životnom prostoru susreću. Vjerujemo da ćemo, ako Bog da, u narednih nekoliko mjeseci, biti u prilici da i ovaj projekat privedenom kraju, te da ga predstavimo bh. javnosti, ali i šire.
(Vijesti-X.com)